nedjelja, 20.04.2008.
mmmm. sloboda.
Oslobodenje.
probudis se i mirise.
kao lijepa ljetna haljina s volanima.
nova, i zeljena.
iznenadno i neocekivano.
nakon toliko pokusaja,
ne marim.
ni najmanje.
udaljenost nije kriva.
mrsko mi je opravdavati nacine,
ne mogu ih oplesati rijecima.
osjecati se poput praznine.
i nista negativno ne postoji,
samo mnogo prostora.
koji treba biti prazan.
da se ne bih opet zaplela u svoju mrezu.
pomalo plasi.
sva ta sloboda.
ali sad se smijem
bez osjecaja krivnje...
ne krivim, ali spoznajem.
i ne dopustam vise boli.
mmmm.
sloboda:)
- 18:51 -
četvrtak, 24.01.2008.
Jedna domaća zadaća; u potrazi za izgubljenim vremenom.
Dok spavaš
U meni polako otkucava
I upoznajem te
Uvijek iznova,
Onako kako nikad nikoga nisam
Ne mogu te opisati
Djeluješ kao stranac
Iako te poznajem bolje od sebe;
Svaka pora na tvom licu
Priča svoju priču
(jedna od njih je moja)
Ćutim,
duboko u sebi
Ne slutiš
Nisam tu da te mijenjam,
Znam da smo već izgubili
Prosipam po tebi
Sve misli;
I tiho te pamtim
Realno gledano, više nemam što tražiti s tobom
Možda se jednom usudim progovoriti:
Mi smo odavno samo pukotina u jednoj sjajnoj ideji
Gledaš u mene toplim, treperavim pogledom
Nikad ne razumiješ
Istina jest
Da boli
I Dalí je bio u pravu
Sipiš iz mojih ruku kao pijesak
Ali ne priznajem
Da smo izgubili vrijeme;
(bilo bi predrsko tako ogoliti moju taštinu)
Otvarao si se preda mnom poput cvijeta
Ne želeći priznati, još uvijek u tebe kao u škrinju
odlažem svoje strahove
(nije lako biti slobodan)
Poput sjene,
Nikad nećeš pokazati da boli
Previsoko si da sanjaš
Sve ćeš ružno
polako, uredno, složiti u sebe
Slikajući svoje laži po tebi
I sebi prešutno priznajem
Dobro me poznaješ, predobro katkad
znaš da ću te nositi ugraviranog negdje duboko u sebi,
u tihoj škatulji sjećanja
(da, medu najboljim godinama)
u mojem dijelu tišine
tamo gdje samo za tebe
pronalazim izgubljeno vrijeme
Držiš se u meni
Poput kapi na oštroj vlasi trave
Zatvori oči dok ih sunce miluje, pretvaraj se da vjeruješ
I tren po tren
Mrzeći sebe
Polako te otkrivam
Odmaknula bih se da mogu
Ali ne poznajem načina
Po nekom nepoznatom zakonu
Otisak mirisa tvojih ruku
Ostat će odložen u hodnicima moje svijesti
Pretvarajmo se da vjeruješ…
Oprosti što sam rastopila maglu
Voljela bih da te mogu jasno mrziti
Ali stvar je među nama odavno razvodnjena
Zašto nikad ne možeš naslutiti?
Ponekad ne želim glasno izgovoriti
Jesmo li se izgubili negdje među redovima
U svakom danu,
U grotesknoj paradi pokušaja da budemo iskreni
(Priznajem da nisam željela vidjeti)
Skrivaš se
Iza velikih riječi za ono što je očito
Bolje idi,
ostavi barem malo ponosa
Ni ja ne volim tu provincijalnu melankoliju
No, možda je na koncu sve bio samo trik,
Neukusna šala,
kapric Svevišnjeg
Sram me pitati te
Sjećaš li se;
No možda je bolje tako,
Ne riskiram nedefiniranost;
Dok me šarene niti tvojih laži
Omataju poput toplog kašmirskog šala
ti si takav – vidiš samo ono što želiš vidjeti
I ne osuđujem te
Doskora,
Ostavljam te
da uljuljan u svoje misli toneš;
Nerazumljivo jednostavan
U nekom tuđem, izgubljenom vremenu
- 21:46 -
petak, 30.11.2007.
ma opet ne razumijem.
heh.
promjene.
veliki smajl.
promjene.
i opet sam zbunjena.
drzite fige da sve bude ok
onda mogu kuci.
i sve je toliko lakse.
ponekad sanjam mirise i mjesta na kojima se osjecam svojom.
znate, doma.
i ljudi su tu negdje,
iako samo tihi, u pozadini.
to nam odgovara.
probajte zalijepiti tisinu oko sebe.
naravno da ne ide.
- 19:31 -
nedjelja, 04.11.2007.
velika vijest, kutovi usana su opet zakrivljeni
Uzimam ih uvijek sve zdravo za gotovo
Zaslijepljena onima koji zele samo lose
Nisam uzimala u obzir sve koji su bili tu nudeci ruku
Potpora se nikad ne cini stvarnom
Otkrivam nova lica u starim ljudima
Sretna, i ne tako sretna iznenadenja
Dublje,
Sretna da mogu reci
Prekasno za ispriku
Vise ne cekam u tvojoj sjeni
Divan osjecaj nesigurnosti u slobodi...
Letim.
Mogu pasti, ali letim
Shvatih da ova upornost nije bila ono sto smo trebali
A kad bolje pogledam
Vise ne postojimo Mi
Tu sam samo ja
Sa svom toplinom koju mogu pokloniti
Onima koji zasluzuju
Koji nece komplicirati stvar
koji ce jednostavno prigrliti
Toliko novih mjesta za snove
Bez osjecaja krivnje sto uzivam gdje jesam
Oprostiti je velika stvar, opet ti kazem
A sad mogu reci da sam uspjela
Postadoh dio velike rijeci
Nisam ono sto ce obrisati
nijemo odbijam krivicu
Prvi put otkad nalazim tebe
Ne bojim se biti ja
Bez svega sto sam crtala tebi
Ovaj put je drukcije
Sad je slika potpuno moja
Velika, sarena, bas onakva kakvu sam sanjala
jos nisam spremna primiti nazad neki drugi oblik tvoga lica
Pusti zasad da te izbrisem na kratko
Bit ce lakes ako se pozelim vratiti
Iako, umalo potpuno sigurna
Da ce odgovor biti pozitivan,
veliko ne
I napokon se poklapa
Ono sto je pozeljno
I moj ponos
Sve sto trebam i trazim
Naci cu
Dobit cu
zasluzeno
Jer dajem sve od sebe
Nije lose reci da si slomljen
Lose je ne pokusati sastaviti opet sve ono
Sto te cini onime sto jesi
Lose je ne pokusati uhvatiti tracak fortune
Jer na kraju uvijek dolazi
“ako nije dobro, nije kraj”
*Amy Winehouse - Tears dry on their own*
Mogu ti objasniti
Prihvatit cemo zajedno
Da vise nema smisla gutati suze
Isplakat cemo se
Ali onda veliki baloni lete do neba
Nemamo granica
Nema smisla brinuti
Samo pogledaj svoje ruke
Vjeruj, mozes sve…
- 16:20 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
utorak, 23.10.2007.
sjecanje je tu.
ulijenila sam se.
jedan post svaki mjesec, eventualno.
ako se natjeram.
oko mene opet neko pozitivno raspolozenje.
bilo je malo posustajanja,
sitne greske u koracima...
lagano se rjesavam i toga.
ima jedan dio koji jos uvijek malo boli,
ali i to cemo obojat u sareno.
samo treba malo vremena.
izgubiti znaci dobiti.
mozda samo u sebi.
lijepo je razmisljat s udaljenosti.
dobijes u ocima drugi oblik stvari koje mislis da poznajes
a zapravo sam ih samo gledala,
ne vidjevsi ono ispod, unutra i pored.
oprostiti je velika rijec.
jos uvijek prevelika za neke ljude.
tisina vodi u ispraznost
i onda kad si prazan, znas da si pun.
mozes putovati u cijelog sebe,
uplasiti se svojih crnih misli i smijati se svojim nadama.
bitno je da poznajes.
tek kad dotaknes,
znas da mozes imati i drukciji dodir.
toliko novih mogucnosti,
velike odluke.
necemo skrivati oklijevanje.
ali pomoc je tu.
sve one i oni.
veseli, tuzni, dijelovi moga svijeta.
i ja njihovog.
ne trazim te pitkog, onakvog kakav nisi.
gledam dublje.
ono si sto stvoris.
i ja u tebi.
oprostiti je velika rijec.
ocekivati je bolja.
onda se ne razocaras.
a na kraju ipak dobijes malo otrovne snage
i odrastes.
odletis iz snova,
uprljas ruke i zamaglis svaku plahu ideju.
ma uvijek se mozes vratiti.
- 14:58 -
nedjelja, 30.09.2007.
good evening. fancy a cup of tea?
Mislim da je bilo vrijeme da se javim.
dosad sam oklijevala,
cisto da me ne bi zapuhnuo vjetar nostalgije
prosipajuci najintimnije misli po virtualnom svijetu.
nije lijepo pokazati svima da si ponekad slab.
velika zemlja, ali mali ljudi.
nisu oni krivi.
mnogo sjajnih, zlatnih stvari.
a tek onda shvatis koliko si sretan.
"Snovi vrijede tek kad s tobom osijede, kad s tobom ostare"
a snova nema ako ih uvijek mozes kupiti
ja ne mogu.
i zato se smijesim svakom danu,
jer moram sama doci do razloga za zadovoljstvo
nitko se nece potruditi umjesto mene
moje je mjesto pod suncem bez sjene
mogu dotaknuti oblak koji pozelim
i sama skinuti zvijezdu;
pjevati hrapavim glasom
i biti sigurna da ce letjeti visoko
jer nemam nikoga da me zatoci pravilima
odmalena slobodna
mogu trcati bosa po mokroj travi,
uprljati stare razgazene cipele
i opet ce mi zavidjeti oni u sjajnim cipelicama s vrpcom
jer ne mogu kupiti razlog za srecu...
Ne pristajem medu njih.
Mozes ocekivati da se prilagodim,
Promijenim svoje snove I naucim gledati njihovim ocima
Ali ne ocekuj da budem poput njih
Previse je toga u meni
iskonski iskreno i slobodno od svake konvencije
mogu obuci stogod pozelis
izgledati kako pravila zahtjevaju
ako ti kazes da je tako
ali moje drugo ja je slobodno
leti daleko iznad tvojih ideja
slobodno
udise seoski, mirisni zrak
odlazi kad god pozeli
osjeca tugu i srecu
hirovito, ne dotice granice
ni vi ih ne doticete granice.
karakter nije na prodaju.
zato vas volim
- 16:33 -
srijeda, 29.08.2007.
Ovaj put za stalno.
bijah.
vidjeh svijeta.
i Pariz po kiši, i London po standardnom vremenu,
i Munchen po suncu.
bilo bi prirodno da odložim kofere na neko vrijeme.
ali daleko sam od prirodnog.
ovaj put za stvarno.
godina dana nije tako malo,
a ljudi se mijenjaju.
očekivati da sve ostane isto bilo bi kao da pušem u iris i očekujem da poleti kao maslačak.
a neće.
ostat će na istom mjestu.
znam to.
strah je mala riječ za trenutno stanje u mojoj glavi.
odjednom treba postati velik.
a ja sam još premala.
i mnogo je ljudi oko mene.
postoje moje cure.
postoji, kakva god da jest, obitelj.
dva oka s malim sunčevim pjegama ljeti.
nikad izgovorene riječi.
lica zbog kojih nikada ne bih otišla.
što je tu je.
ako bude bilo sreće,
srest ćemo se opet.
ako ne,
sreća je već i to što smo nekad dijelili vrijeme.
neopterećene osmijehe i suze.
ništa nije bilo gumeno kao što se očekuje da će biti.
ali trudit ćuse da nikad ne postanem gumena.
nimalo.
sad odoh promatrati svijet kroz uštogljeni kostim i naočale.
i'll miss you.
all of you:)
/veliki virtualni zagrljaj/
- 18:57 -
nedjelja, 01.07.2007.
slobodno koračaj, svjetlim iznad tvoga ramena
Apsolutno iracionalno
Opet vjerujem u tebe
Miris kiše
Trenutak ukraden od razuma i pravila
Vrijeme ne vlada nama
Nije bitno koliko ni kada
Znam odakle dolaziš
Znaš kuda idem
Bitno je s kim
U mislima
Nije sretan onaj uz kojeg s osmjehom koračaš
Nego onaj koga vidiš u svakoj magli
Onaj kojemu se nadaš u svakom dolasku
Tiho, molim
Buditi se uz tvoj miris
Gledati prve zrake na tvom usnulom čelu
Živjeti za danas
Razumjeti svaki tvoj mrak
I ne dati da odustaneš
Trči,
Pazi da se ne spotakneš
Još je mnogo pred tobom
A iza tebe ja
Ako zatrebaš toplu ruku
Možda ne uvijek
Dovoljno tu da me dodirneš
Ali dovoljno uz tebe
Da znaš da jedna svijeća uvijek gori
Slobodno koračaj
svijetlim iznad tvoga ramena
naizgled nemamo vremena
a znaš da se provlačimo
već dugo
dovoljno da ne zaboravimo
nikad
ne tražim obećanje za sebe,
samo da vjeruješ
i gledaš naprijed
sjeti se samo
mirisa kiše
- 20:41 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
subota, 26.05.2007.
kratko s tim.
Kad me gledaš
U tišini
Očima punim praznine
Sivo
Ali toplo
Ne tražiš da očekujem
U kutu sjediš zagrljenih koljena
Poštuješ moje pravo da mijenjam izbor
S osmjehom se ljutiš na mene
Znaš da nikad niste bili jednaki
I opet me gledaš
Sivo
Miris tvog pulovera ostaje u mojoj kutiji s uspomenama
Opet me gledaš toplo
Ponekad se ljutim
Jer
Zeleni kišobran
Nije dovoljno dobar
Ali tvoj je osmijeh tu i kad ga nema
Nekada je dovoljno
da te volim u tišini.
Ne očekujem neko veliko iznenađenje.
Samo malo promjene
Zašto se uvijek držimo pravila?
- 09:50 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
petak, 27.04.2007.
ja sam uvijek dobro.
Lijepo je biti sam.
velika ruka odjednom prestane zaklanjati sunce.
i slobodan si da govoriš.
uživaj u danu
i ne razmišljaj o vranama.
bitno je upoznavati nove ljude.
promjene su uvijek dobrodošle.
jedva čekam trenutak
tvoja majka će se zasigurno smijati.
nećemo promašiti ulicu i zakasniti na ručak.
čekaš me na kolodvoru.
tri crvena karanfila
i svijet je naš.
(a onda opet idem)
- 10:04 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
četvrtak, 05.04.2007.
Voila la vie!
Dosta patetike.
I meni je dojadila ta faza.
gledam se u ogledalo.
šetam gola po kući u pol dana.
pa što da ne,
kad je susjed zgodan.
a ja mlada i naivna.
i ne planiram više sakrivati.
ništa od sebe.
recimo, to
da volim sebe.
materijalisticu
egocentričarku
snoba
bezobraznicu
damu
lažljivicu
razmaženo derište
dobrotvorku
ciničarku
dramatičarku
depresivku
ljubavnicu
ljubiteljicu Camparija
putnicu
optimista
kučku
prijateljicu
sva svoja lica,
svoju hipokriziju.
i da,
želim Chanel, Pradu, Zaca Posena,
Yves Sainta, Cartier i Givenchy.
jer znam da zaslužujem.
i mogu ih dobiti svojim rukama i mozgom.
zašto pustiti da netko od tebe pravi budalu?
nema smisla.
toliko je lijepih uspomena
hajdemo stvarati nove.
lakše je kad voliš samo sebe.
(a uz tebe su ljudi za koje bi dao sve)
ali ljepše kad voliš i one koji to zaslužuju.
- 19:03 -
Komentari (20) - Isprintaj - #
nedjelja, 01.04.2007.
još malo tu.
dobila sam stipendiju.
smiješi mi se budućnost.
ona prava, bogata.
klasična glazba, šetnje po Regent's Parku,
How do you do?
kurtoazija,
prilike, mogućnosti.
prihvaćanje mene bez osjećaja...
vlakovi, večere,
otmjenost.
galantni momci u odijelima,
cvijeće i otvaranje vrata.
ne bih željela.
da nije moje majke, odbila bih istog dana.
previše je osoba koje me vežu za ovo sve.
grad, parkove, rijeku, osmjehe,
pisma, poglede...
idealiziram lica,
svjesno stvaram uspomene.
i sve najednom djeluje tako melankolično.
na neki me način raduje.
ljudima je drago što idem.
ali to je u redu.
nikad nisam bila previše omiljena.
i to je u redu.
suze se najlakše spremaju u kofer.
(sad samo još da nabavim jedan)
- 20:36 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 05.03.2007.
ljutiti smješak.
Žao mi je.
neki od vas su se uvrijedili, a ne bi trebali.
nema veze.
moj maslačak ionako ima dovoljno sunca.
je li moguće da sam infantilno ljubomorna na ispade?
moja majka nikad nije servirala kisele krastavce na tanjuru.
uvijek smo jeli iz tegle.
zašto sad On?
nije u redu.
ja se ljutim.
i znam da je nezrelo, ali se ljutim.
Polako hodaš
Očekuješ da netko sakupi tvoje komadiće
I sašije ti novi osmjeh
A takvog Nekog nema
Možda, negdje daleko
Sanja na mjesecu
I dok bježiš pred onim što zapravo jesi
Javljaju se slike
Ljepše od svih koje si ikada pojmio
I prvi korak,
Bicikl i prvi pravi poljubac
slomljeno srce
prvi put
navikneš se
i kamen pored puta nije dovoljno glasan
ne čuješ
a znaš da bi trebao
odustaješ od sebe,
a nisi stigao dovoljno daleko
ni da bi upoznao svoje lice
smiješ se ljudima koje zapravo ne voliš
prihvaćen si,
i jedino je to bitno.
Tvoja surogatna sreća izgleda stvarno izvana
Ti nikada ne plačeš
A krivo ti je.
I boli.
Maslačak na dar?
- 18:25 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
srijeda, 07.02.2007.
razdraženo vesela.
Osjećam se rastavljena na komadiće.
Podvojeno mišljenje nikako mi ne odgovara.
I sve manje imam potrebu pisati.
ne volim neke ljude koji čitaju.
pomišljaju da su dio moje stvarnosti oduvijek.
daju si previše za pravo.
ne bih samo da se netko nedužan uvrijedi.
Pomalo se bojim.
Naravno da ne očekujem potporu.
Tako je lakše,
Nitko me ne može razočarati.
Nerado se nazivam pesimistom,
Ali u dubini duše i nisam ništa drugo.
Krenula sam na francuski.
Još jedan pokušaj ostvarivanja moje aristokratske prirode
I spoznavanja šarma u nestereotipnom tijelu.
A to je teško.
Ali čini se da će biti bolje.
Vjeruješ?
- 19:32 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
nedjelja, 21.01.2007.
jedan od trenutaka kad bi se najradije sklonila.
Potrebe za razmišljanjem gotovo da i nema.
lakše je živjeti zatvoren u svojim filmovima.
Nisam mogla zaspati.
imam predugačak jezik, pa se kažnjavam.
i nezrela sam.
ali koga briga.
sad sam već sve upropastila.
- 11:01 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 15.01.2007.
Houhou hou (jesam zakasnila ili uranila?)
ohoho. malo kasnim.
svima sretno sve što slave.
jelte,
Bajram Šerif Mubarek Olsun,
Sretna i srećna Nova Godina,
Roš Hašana...
nadalje.
prekjučer poslah papire.
za stipendiju.
i sad sam na iglama.
ako me sretnete, nemojte mi prići.
bar dok ne stignu rezultati.
iako rođeni optimist,
ne vjerujem da ću proći.
mislim, ima tu i jako puno pozitivnih strana.
sad slušam "Srce nije kamen"
i smijem se.
sve je neko dobro raspoloženje.
danas opet počinje.
neprekidni odlasci u onu...
ustanovu.
al nema veze.
odlučila sam da ove godine
malo rjeđee subote provodim uz knjige.
ono, da vidim malo života.
i da,
obećala sam si nabaviti dosta samopouzdanja.
napravila sam i nekoliko stvari za koje ne zna jesu li dobre ili ne...
vidjet ćemo.
bar sam bila iskrena.
kako ste mi vi?
- 09:36 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
nedjelja, 24.12.2006.
jeste li probali Damiena Ricea?
Tražim smisao u tvojim ledenim mislima
očekuješ da razumijem
više ne pretjerujem
odustala sam od svega i svakog
shvatih još davno
da ne zaslužujem
nesigurnost je postala moja stalna pratilja
ne vjerujem u Božić
lažne nade i obećanja
licemjerne želje
oprost koji zaboravljamo nekoliko dana potom
i sve se opet pretvara u sram
a mnogi od vas zapravo trebaju
samo otvoriti oči i biti sretni
i iskreno vam želim
štogod držite poželjnim
ne sanjati zvijezde,
a darivati ih drugima - doticati ih
možda bi bilo bolje sve završiti
prekinuti zauvijek neprekinuti krug
lijepih laži i intervala koje zovemo raspoloženjem
ja možda jednom
ti možda nikad
zaista,
jesmo li vrijedni?
vjerujem u tebe, to znaš
učim opraštati, vjeruj,
sad je na tebi red
hoćemo li
ne znam zašto,
imam neki čudan predosjećaj,
jednom, možda,
opet gledati gore?
*apdejt*
počela sam
pozitivnije gledati na sve
kako vam se sviđa
veseli dizajn?
- 22:24 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
utorak, 19.12.2006.
pomišljam da sam ateist. a nisam. samo se tako čini.
Moja molitva nema melodije;
Ni riječima je ne kazujem,
a znakom je dočarati ne mogu.
Tek moje oči pjevaju odu Tvojim koracima…
Uplašena tišinom,
Tražim posljednju kaplju snage
Kako bih pustila je letjeti
Pod Tvoje nebo
Ne plašim se da me ne razumiješ,
Znam da smo ja i ti odavno bezrazložni suputnici;
Ti me pratiš,
Dok u prašini tvoje utabane pute tražim
Oni ne čuju Tvoj poj
Jer zagluši ih buka života;
Moje ne bijaše tih,
No tvoja me vodila nota…
Katkad osjetim da si sjetan,
Pa i mene obuzme tuga;
Vidiš, kako čudni smo ja i ti –
Dva bezvremenska druga.
Ponosim se tvojim hodom
Istina, i ja nekad skrenem sa puta
Al' uvijek nađe se ruka
Da međ' tvojih me toplih vrati skuta.
Zlatasti nam se osmjesi u jutru sjali
O Bože, zar smo skupa išli bez pjesme
I kad bijasmo mali?
21.3.'06.
- 22:17 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
subota, 09.12.2006.
Putovati kroz život.
Ako budeš uvijek išao,
stići ćeš tamo kamo si naumio.
Burmanska narodna
- 18:02 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
subota, 25.11.2006.
Izuzetno kičaste, misli se roje oko moga lica
Radio zamuckuje nečiju najdražu pjesmu,
pred oči mi dolazi ljetna večera kad sam je čula prvi put...
Zašto uvijek okrećemo priču na svoju stranu?
Brojim sate koje sam provela radeći ništa
Čitam i gubim se u knjizi
Sanjam da sam negdje drugdje
Jučer me zaboljela rečenica
Jedna obična, mala rečenica
«ne možeš pobjeći od stvarnosti»
a kao da i sama dosad nisam shvatila...
zašto mislim da je za sreću potrebno
mnogo više od ljudi?
ne želim da se osjetite privilegiranima
kako bi me žalili
da imam pravo na tri želje
ne znam što bih tražila
naizgled se čini, imam sve
sebično je žaliti se
u dubini
sama riječ je prazna
zar ne mogu vladati sobom?
pobijediti ono malo uplašenih pijuna u svojoj glavi?
obećanje je već previše puta prošaptano…
baš kad pomislim da niže pasti ne mogu
obaraš me s nogu
dvije riječi
previše
i dođe trenutak
kad pomislim da smijeh je iskren
da nema kraja magli što srećom ju zovemo
katkad pomišljam na sebičnu mogućnost
trenutačnog rješavanja boli;
dvije-tri kapi onog što budan čovjek naziva taštinom
zaspati da te kiša više ne probudi
mrzim kad postajem melodramatična,
na sve se žalim;
selim iz krajnosti u krajnost,
vječno pretjerujem
vrijeđam ono što smatram svetim
ne očekujem da razumiješ
nerijetko gubim dodir s onim što tražim;
popravljajući se postajem lošija...
čekam.
kao Gospođa Dalloway,
sama ću kupiti cvijeće...
- 17:40 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
četvrtak, 16.11.2006.
Čekaj, pa moram te braniti
Naivno
skupljaš komadiće razbijenih snova
Ljutiš se na mene
jer ne vjerujem da će ikada biti bolje...
Odrasti,
U tvojim je očima svijet još uvijek samo lopta
spremna da se s tobom igra na livadi
Rado bih promijenila stvari;
svima pružila priliku da budu sretni;
iako si mala znaš,
samo toplina tvoja iznutra sja dovoljno jako
da izvana ne glumiš,
već da iskreno budeš osmijeh.
Tvoje oči traže dokaze
A znaš da ih nema
samo to ne želiš priznati...
Možda je prekasno
da lutki pokušam prišiti srce?
Nema razloga da se nadamo,
optimisti ionako ne prolaze baš najbolje
Moliš me da ne odustajem;
još si mala, znaš,
sigurna si da samo jednim korakom možemo kročiti među zvijezde
zaboravljaš sve ono pored nas - blato, znoj, suze
Još si mala...
raduju te pahulje pred Božić,
vjeruješ da svaka grješka može biti ispravljena
i zaboravljena
odbijaš prihvatiti da smo svi mi ovdje samo zamjene
pruži ruku prema svijetu
ako ti se učini da vidiš samo crnu boju,
vrati se na svoj maslačak,
sanjaj,
nemoj nikad odrasti.
p.s. pozdrav svima, najviše mojoj novoj obitelji iz Živogošća...
sorry što nisam pisala...
- 18:06 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
četvrtak, 02.11.2006.
brzo sam nazad.
Ti i ja
Zatvorenih očiju
Maleni pred životom
Raširi ruke,
obični čovječe,
Ne možeš tako namršten primiti sreću u zagrljaj!
Prati te Sunce,
znaš?
I tebe, i mene… samo ako to želimo!
Tek sad vidim
Koliko je važno gledati samo naprijed.
Ne trebaš se bojati,
Više ne dvojim,
Samo za sutra danas postojim
Nema više ružnih snova,
Sati provedenih u neodlučnim mislima
Nema više razmažene tišine
Sve, baš sve svoje snove
dijelim s tobom
više ne dobivaš samo dio mojeg života,
sad pripadaš u svaku poru onoga što jesam
Ne zaboravljam ljude koji su mi značili,
Uvijek sam tu za njih
Bez obzira na ružne riječi i granice među nama,
Svima želim puno smijeha
Moje cure - sve što možete željeti
Sve boje, sva raspoloženja
Sve zbog čega shvatite da ni vaš ni njihov život nikada zapravo nije bio loš
I svi ljudi koje poznajem
Virtualni ili poznanici koje viđam svaki dan;
Svi daju pomalo snage
Da shvatim kako ništa nije loše
Jednom sam čula da su rekli
Da drvo se na drvo oslanja, a čovjek na čovjeka;
Zato vjerujem,
Tražim više,
Smijem se,
Poštujem,
Opraštam,
i volim.
Odlazak mi daje snagu
Da spoznam malo veće stvari,
i vedro vas pozdravljam,
a vaše riječi putuju sa mnom.
- 21:21 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
subota, 28.10.2006.
danas sam tu zbog tebe.
Ne gledaj me
onako kako to inače činiš
jer se bojiš reakcije drugih
reci mi istinu,
sve što želiš,
baci misli pred mene
odgovorit ću ti pravom mjerom
bez preuveličavanja
ne ustručavaj se
jednom živiš
glumi samo ako voliš film
i reci mi sve što ti smeta
nemoj se praviti fin
traži sve što ti pripada
samo ti možeš zaslužiti svoju sreću
jednom živiš
opasnost mi se sviđa,
volim nevolje
sad je vrijeme da budem divlja
i ne moraš me voljeti ako nećeš
nikad se neću do kraja uklopiti
sve što nastaje od tvoje ruke,
vjeruj,
jednom će cijeniti
ako se potrudiš
daj sve od sebe
nemoj se skrivati
jednom živiš
otrgni se od svega
što te ograničava
ne daj
da te tako mala stvar poput straha sputava
nemoj gledati kako pokraj tebe prolazi
tvoj život
uzmi stvar u svoje ruke
svi mi možemo sjati
jače od Sunca ako to poželimo
ne daj da te sruše
znaš da nemoguće ne postoji
ako to zbilja želiš
tvoj osmijeh je velika stvar
ovo je možda moj posljednji dan
i neću ga tratiti na ružne stvari
ne mrzim, ne ljutim se
nego opraštam i volim
jer znam da to zaslužuješ
I ako među nama postoje granice
koje je postavio Onaj od gore
neke se stvari vrlo teško mijenjaju
ali ti si taj koji će ih promijeniti
sve ono što se nikad ne bi trebalo dogoditi
ja ću učiniti da se dogodi
jer jednom živim
i nisam stvorena da čekam
možda nemaš
dovoljno novca da impresioniraš
dovoljno riječi da ušutkaš
dovoljno snage da izdržiš
dovoljno suza da preboliš
ali
znam da to možemo
vjerujem u tebe
čekam samo tvoje iskrene riječi i želju
ne zaboravi
jednom živiš
- 17:41 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
nedjelja, 22.10.2006.
falit će mi ove zime
Miris snijega
Jutro drukčije boje
Dah djetinjstva
Feredže i fesovi
Begova džamija
rane
miris bureka i pite
topli somun, ćevapi s lukom
tufahije i baklave
merak
Kazandžiluk 11
Putokaz za Jahorinu
majka
nove crvene čizmice
nesretna razglednica
drveni šah
bezbroj staretinarnica
moja prva sinagoga
Zetra gdje je tata davno igrao
Most Gavrila Principa
Ponos
Golubovi oko česme
tamo snovi upoznaju starost
i život nikad nije stao
Klupa uz Miljacku
– mjesto gdje je tuga neprihvatljiva
prijatelji
dijelovi mog sjećanja
i uklopljeni autsajderi.
Idite jednom u Sarajevo.
Tamo nitko nije stranac
I svi smo dobrodošli.
- 19:48 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
utorak, 10.10.2006.
Divlje jagode - Zvijezdo sjevera, moje prvo pivo i tvoje velike oči
zatvorim oči
i vidim sve što sam ikada željela vidjeti;
a ti si blizu
i sve se čini boljim nego što je
prepuštaš mi dio svojeg svijeta
i ulaziš u moj
znaš li da je u njemu puno više sunca otkad si tu?
odvikao si me od sumnje
svakim danom letim sve više
Kako samo jedna večer promijeni tvoj pogled
Tako smo blizu
I postaješ dio mene
a ne kradeš ono što ja jesam
Racionalnim razmišljanjem mogu doći samo do zaključka
Da bi najpametnije bilo otkinuti se
Od tebe;
(barem prije nego do kraja povjerujem u nas)
A znam da neće ići
Moje prvo pravo pivo,
A svejedno nisam zujila
Samo sam shvatila da među nama nema ružnih stvari
Rambo možda ima glupe riječi,
Ali ja ga volim
I onda ga ti malo voliš,
Onako, zbog mene.
I pogledam te
Smiješ mi se
Svijet je tako mali
I zvijezde su tako blizu,
volim tvoj miris;
Zauvijek sam zapamtila tvoj korak
Jesi li znao da me guraš naprijed?
Ti i tvoje male riječi.
A mislila sam da mi ne znače.
Da, primijetili ste,
Ovo je još jedan od onih «preobraćenih» postova
Jer su dani tako laki
Iako spavam po pet sati
Imam ono nešto
Čemu se nadam svaki dan
I ne strahujem da će propasti
Vjerujem u tebe
I znam da nema mjesta za suze
Tvoje ruke oko mog struka
I moj djetinji ponos
Trenutak kad te vidim s prozora škole,
i nekoliko naizgled nebitnih riječi.
I vadit ću te
Iz svakog mraka u koji upadneš
Obećajem,
Trudit ću se
Svaki dan upoznavati sve tvoje dobre strane
(kad ionako ne vjerujem da postoje loši ljudi)
obećajem,
trudit ću se
iako volim kad se posvađamo
jer onda shvatim koliko ti značim
i koliko ti meni značiš,
i opet ću se danas osjećati važnom
jer si tu
i opet ću ti dati sve što imam
jer od tebe dobivam i više
činiš me sretnom,
a ja zaboravljam sve ružno što je bilo prije tebe
i sa smjehom idem u dan
jer znam da ćeš opet biti tu i bojati oblake.
- 08:18 -
Komentari (26) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 02.10.2006.
ponekad se osjećam jednom od njih, iako nikad nisam probala.
nisam bila raspoložena za dijeljenje iskustava. možda idući put.
Crvena čipka moje haljine
Mami njegov pogled
Ulična svjetiljka umorno trepće
Osvjetljava moje ruke
Prljave od jeftinog ruža
Još jedan pokušaj da obrišem
Ono što nikada nisam htjela postati,
ono što zapravo jesam;
odbija ga moj stav
nisam dovoljno sretna da pokušam obrisati njegove frustracije
loše odigranom erotskom predstavom,
običnim životinjskim praženjenjem
miris njihovog znoja
prljave kolonjske vode
zadah prehlade
i siromaštvo
u daljini vidim restoran
i zvukovi se čuju
umirujuće note,
pristojan smijeh
ona se smješkom zahvaljuje na cvijeću
pričaju o glazbi i književnosti,
i sve je tako uljudno
ali prozori se magle
i ja u tom smjeru
više ni gledati ne mogu
hladno je,
ili mi se samo čini,
više ne smijem cupkati da se ugrijem,
potplati mojih cipela se troše,
a još je toliko noći preda mnom…
žar s cigarete mi pada na koljeno
haljina je prekratka
a svejedno peče
pratite me pogledom
toliko vas je;
nekad sam pamtila imena
sad se više ni lica ne sjećam
samo su životinjski dijelovi vaših života
ostali duboko u meni
prljajući me
gazeći moje snove
da,
i ja sam nekad sanjala
mnogo veće stvari od banalnog poštovanja...
prvi snijeg
prvi snijeg me sramežljivo pozdravlja;
niz moje umrljano lice padaju gumene suze
sjećaš li se vremena kad smo čistili kestenje
i smijali se velikim očima…
gledaj…
i najcrnji je ugljen za kestenje čistiji od mojih misli
nisam kriva,
znam da znaš
ipak,
pobjegni od mene
idi, molim te
idući snijeg
želim da dočekaš
sretan
s njom
koju svi poštuju
i dovoljno je dobra
idi,
nemoj prodirati u moje staklene misli
i već je hladno,
zgrij se,
i zaboravi
- 16:53 -
Komentari (24) - Isprintaj - #
nedjelja, 24.09.2006.
dosvidanja
Radujem se novom danu.
miris kofera opet u mojim nosnicama.
ljubim samo put.
i vas.
budite pozdravljeni
- 09:20 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 18.09.2006.
razmisli, sve su te male stvari ovdje zbog tebe
Sram me je i spomenuti
Da mislim na sebe
Ne postoji pogrešan način da voliš nekoga,
Mene muče banalne stvari,
Odustajem od glupih misli;
Njih ljubav neće nahraniti,
I nitko se ne žali,
Jer ne znaju za bolje,
Jer njihov glas nema tko čuti,
Ako ikada nauče pisati
možda saznaju da zvijezde i nisu tako daleko,
ako ne zatvore oči od hladnoće i gladi
prije prvog školskog sata
obećajem,
od danas cijenim sve
i ne žalim se;
jer je život jedan,
i vjerujem u njega
oni se ne mogu žaliti
i ne traže pomoć
sretni su sa svakom sitnicom koji imaju
oni su bogatiji od mnogih među nama
njihove jedine igračke su želje
nemaju dovoljno sreće da upoznaju pohlepu
i nikada neće biti zlobni…
glad je svakodnevna pojava,
bezobzirnost nepoznat pojam…
a oni su zahvalni što žive.
Razmislite. trgnite se.
I vi biste trebali biti.
- 17:01 -
Komentari (25) - Isprintaj - #
utorak, 12.09.2006.
gledaj kako se smijemo, možeš i ti s nama
Gledaj me,
Smijemo se
Pružam ruku prema Suncu
Vani je zbog nas,
Vjeruj mi kad ti kažem…
Vidiš kako se smije!
Daj, zaboravi
Dođi,
Potrudi se malo i vidjet ćeš čuda…
Pričaj sa mnom
Smijemo se
vi ste ono zbog čega vas volim
Radiš tristo stvari na krivi način,
Pa zar je bitno?
Nikad nismo potpuni do kraja
Ali nema potrebe da žalimo
Otići ću,
možda uskoro a možda nikad
kad mi dosade ulice i parkovi prepuni priča…
Pronašla sam stroj,
od problema pravim osmjehe
i ne naplaćujem ništa,
samo tražim da malo više volite male stvari…
mijenjam sebe,
prihvaćam kritike,
i hodam…
još uvijek ne mogu zaspati do sitnih sati,
misli lete tamo gdje ne bi trebale…
a nekoliko iskrenih riječi bi riješilo sve…
i sad sam opet zaražena onom glupom depresivnom pjesmom.
A vani je tako lijepo…
sretna sam zbog ljudi koji su tu,
zbog onih loših jer mi daju prilike činiti dobra djela,
zbog onih dobrih jer su jednostavno tu,
i zbog vas jer čitate moje krčkarije i pravite se da su ok…
glasno razmišljam,
nekad nije ugodno,
ali kad jednom poletite
ne dajte se rušiti…
- 11:12 -
Komentari (29) - Isprintaj - #
utorak, 05.09.2006.
Moje oči nisu suzne, samo ti se čini...
Stojim usred malenog sela na kiši.
Pravo uz mene, kao anđeo čuvar,
Jednom je davno stajao kesten.
U svoj svojoj skromnoj ljepoti koju stvaraju naše uspomene
S velikim plodovima i listovima u koje smo zamotali prve suze.
Onaj, pod kojim spavaju svi moji sretni dani
Kad su zvijezde bile nadohvat licima umrljanim sladoledom,
a ne brigama i tugom.
Čija je krošnja doticala oblake
među kojima smo ljeti igrali skrivača.
Kestena više nema.
ni klupe, ni malene kuće što je nekad tamo bila.
A djedov je pogled sve tuplji,
I nema više moje najdraže priče za laku noć…
Moju prvu pisanku i prvu pjesmu «Volim te, mama»
Neki su novi ljudi bacili u ogrjev,
U peć koja je grijala moju majku, i njezinu majku,
A meni je dala najtoplije uspomene
Koje moje ruke grle.
Baka bi uvijek pred prvi snijeg na njoj pekla krofne,
A djed bi rezao kulen i učio me uredno slagati kriške…
Danas moje lutke u bakine stolnjake zamataju
neka nova malena lica,
neka nova malena lica koja nikada neće upoznati vile iz štaglja
i plesati s bundevama koje se u ponoć pretvore u zlatne kočije.
Svi će se oni možda smijati,
Ali to neće biti onaj sretni smijeh kojim smo se mi smijali,
ne znajući koliko je zapravo siromašno sve što imamo,
ljubeći sretno siromaštvo...
Stojim usred malenog sela na kiši,
Ruke mi se grče od hladnoće,
Zglobovi su mi crveni pa ih trljam da se ugrijem;
Suze se miješaju s oblačićem toplog daha,
Magli mi se vid,
Počinje padati i malo snijega,
A nosnice mi bode miris toplih krofni s pekmezom…
Čvrsto stišćem svoje prve baletne papučice i til,
A iza prljavih prozora
U čudu me gledaju oni novi ljudi;
Osjećam da više ne pripadam ovamo…
Koraci me sami nose prema malenim svjetlima u daljini,
Pogledaj, bako! Eno dide!
Vidi, bako, on hoda!
Potrčim da uplovim u najsigurniji zagrljaj,
I djed je već čučnuo da me uhvati -
A moje snove prekidaju kameni oblutci na putu za groblje…
- 21:50 -
Komentari (35) - Isprintaj - #
